TAteorija

Ovdje možete čitati o psihologiji, književnosti, jeziku, komunikaciji, obrazovanju...


29.11.2018.

Pravo na emocije i funkcija emocija

Imam pravo da osjećam SVE emocije.
Ljudski je osjećati.
Kao i svi drugi ljudi i ja imam pravo da osjećam i da izrazim svoje emocije.

Ovo je jedno od ličnih prava svakog pojedinca i dozvola da budemo iskreni prema sebi i drugima.

Nažalost, često nismo svjesni da umjesto emocionalne dozvole imamo zabranu da osjećamo. Zapitajte se da li ste u djetinjstvu slušali: Pravi muškarci nikada ne plaču. Budi jak i izdrži. Prestani plakati. Ne plaši se, nije to ništa. Nisli lijepa kada se ljutiš. Neću ti učiniti to dok si ljuta... Nemoj da se smiješ, oplakaćeš. Nemoj da se stidiš....
Kod muškaraca se najčešće javlja zabrana na tugu i strah (pretvaraju se u bijes), a kod žena je česta zabrana na ljutnju, koja se može pretvoriti u samosažaljenje ili samokrivicu.

Roditelji, koji verbalno ili neverbalno, svjesno i nesvjesno, upućuju ove destruktivne zabrane, često su i sami odrasli s istim zabranama pa ih iracionalno nastavljaju produžavajući vlastite zablude. Nekada su zabrane pratilac vaspitnih manipulacija, a često su samo plod neznanja i ''dobrih namjera''.

Da bismo ostvarili kontakt sami sa sobom, neophodno je da postanemo svjesni svojih emocija. Trebalo bi da vratimo sebi pravo da osjećamo sve emocije i da ih izrazimo.
Sve emocije su korisne. One nam ''govore'' da se desilo nešto značajno za nas. Ako smo toga svjesni, i ako pronalazimo adekvatan način da izrazimo emociju, čak i kad je neprijatna, ona postaje funkcionalna i poboljšava kvalitet života.

Npr. osjećam ljutnju.
Desilo se nešto gdje sam procijenio/la da je neko ugrozio neko moje pravo, potcijenio neku moju vrijednost ili narušio moje samopoštovanje.
Emocija je neprijatna.

Ako u mom referentnom okviru postoji uvjerenje da je to užasno, da ne mogu da se nosim s tim, da niko ne smije da bude takav, moja emocionalna reakcija ispoljiće se najvjerovatnije: napadom verbalno ili fizički ili na pasivno-agresivan način (uvrijeđeno odbijajam bilo kakvu komunikaciju s osobom na koju sam ljut/a).
Očigledno je da ni jedan od ovih načina ne dovodi do rješenja situacije i promjene ponašanja te osobe. Moja ljutnja se može samo pojačati. Ili ću je možda poslije nekog vremena potisnuti u sebi i pokušati nastaviti kao da se ništa nije dogodilo... što me dovodi u opasnost da nekad u budućnosti ''gadno eksplodiram'' čak i za nešto što je naizgled beznačajno.
Ovakav način reagovanja je potpuno neadekvatan, jer ništa ne mijenja, a moja ljutnja u ovom slučaju bila je nefunkcinalna.

Ali, ako je u mom referentnom okviru uvjerenje da vrijedim uprkos tome šta drugi kažu, da sam sposoban/a da se suprotstavim i odbranim, ako ne gledam na stvari crno-bijelo i ne vidim odmah zle motive, biću u stanju da se zauzmem za sebe, da izrazim želju da drugi promijeni svoje ponašanje prema meni (važno je znati kako uputiti pozitivnu kritiku, koja se odnosi na ponašanje, a ne na biće).
U ovom slučaju šanse da se situacija pozitivno riješi su mnogo veće, a moja ljutnja, iako neprijatna, postaje funkcionalna jer vodi promjeni.

Kako ćemo odgovoriti na neku emocionalnu reakciju zavisi od naših uvjerenja o nama, drugim ljudima i svijetu koji nas okružuje, što je dio našeg referentnog okvira.
Kad preispitujemo svoj referentni okvir treba da se zapitamo: Koja to uvjerenja ja imam o sebi?  Otkuda mi to uvjerenje?  Da li mi je nekada u djetinjstu možda uslovljavana ljubav? Na koji način?  Vjerujem li ljudima? Kako su možda moji roditelji uticali na to? Mislim li da je svijet dobro ili loše mjesto za život?  Kako sam to zaključio/la?...
Da li sam sada kao odrasla osoba sposoban/a i spreman/a da uvjerenja koja mi ne koriste mijenjam?

Emocije su kompleksne i često nedokučive baš zato što nismo u kontaktu sa samim  sobom.
Korisno je izdvojiti vrjeme za ''otkrivanje sebe'', npr. kroz pisanje, razgovor s bliskom osobom ili psihoterapiju.

26.11.2018.

Model kružne emocionalne reakcije

Emocije nastaju kao reakcija na neku stimulusnu situaciju koju ocjenjujemo kao začajnu za nas i koja nas motiviše na akciju, kako bismo se adaptirali na novonastalu situaciju.

Ukoliko situaciju ne procijenimo značajnom, izostaje i emocionalna reakcija.

Model kružne emocionalne reakcije, čiji je autor dr Zoran Milivojević, pokazuje da postoje unutrašnji procesi, kojih smo mi uglavnom nesvjesni, a koji prate nastanak i ispoljavanje emocije.

Polazeći od stimulusne situacije, neophodno je prvo da je percipiramo. Kad smo postali svjesni nove situacije, mi procjenjujemo koliko je to i da li je uopšte značajno i važno za nas. Ukoliko smo promjenu procijenili kao važnu i značajnu, u našem tijelu se dešava niz fizioloških reakcija, koje nas pripremaju za eventualnu akciju. Prije same akcije, ipak ćemo na mentalnom nivou odlučiti koje ponašanje ''biramo'' i napraviti akciju u skladu s tim.

U svojoj knjizi, Milivojević navodi sljedeći primjer:

Stimulusna situacija: Medvjed je u šumi, čovjek mu se približava. Medvjed je primijetio čovjeka, ali čovjek njega još nije.
Percepcija: Još uvijek udaljen, čovjek primjećuje nešto veliko, krupno, dlakavo.
Apercepcija (pripisivanje značenja): Čovjek shvata da je to što vidi medvjed.
Valorizacija (pripisivanje važnosti): Čovjek shvata da je u životnoj opasnosti. Osjeća strah.
Emocionalna tjelesna reakcija: Srce mu ubrzano radi, preznojava se...
Spremnost za akciju: Npr. čovjek je stao, pripremio tijelo za bijeg, napregao mišiće lica...
Mišljenje i mentalne operacije: Grozničavo razmišlja šta da učini: da bježi, popne se na drvo, pravi se mrtav, pokuša da uplaši medvjeda? Na kraju odlučuje da pogne pogled i što mirnije, bez naglih pokreta, vrati se putem kojim je i došao.
Adaptivno ponašanje: Konačni rezultat je da se čovjek ponaša u skladu sa svojom odlukom i uprkos strahu koji osjeća, polako se udaljava. Pretpostavimo da je ova sitacija ovako i razrješena i da ga medvjed nije napao.

Pošto iz iskustva znamo da emocije skoro automatski prate situacije koje procjenjujemo kao značajne, jasno je da je valorizacija vrlo brz proces, sjedinjen s percepcijom i apercepcijom.

Šta će ko od nas procijeniti kao značajno zavisi od našeg ličnog referentnog okvira, tj. sistema vrijednosti i uvjerenja koji smo tokom života usvojili.

Svako od nas ima drugačije viđenje sebe, drugih ljudi i svijeta koji nas okružuje.
Valorizacija se smatra ''normalnom'' ukoliko je u skladu s objektivnom realnošću, a ukoliko postoje odstupanja u pravcu pretjeranog ili smanjenog pridavanja značaja nekim vrijednostima, i emocija koja se javi biće neadekvatna.

O adekvatnim i neadekvatnim (tj. funkcionalnim i nefunkcionalnim) emocijama, u narednom postu.
20.11.2018.

Šta jesu i šta nisu emocije?

Osjećanja/emocije/ se osjećaju u situacijama koje subjekat procjenjuje kao veoma važne.
Šta će pojedinac procijeniti kao važno zavisi od njegovog sistema vrijednosti i uvjerenja.
Npr. roditelj koji smatra važnim da njegovo dijete bude najbolji učenik u odjeljenju, osjetiće ljutnju ako dijete ne dobije peticu. Drugi roditelj, koji ne pridaje isti značaj školskim ocjenama svog djeteta, situaciju može prihvatiti bez pridavanja značaja, tako da neće ni doći do emocionalne reakcije. Neko treći će možda osjetiti razočarenje, zavisno od vlastitih uvjerenja i očekivanja...
Važno je da primijetimo da ne reagujemo svi jednako na istu stimulusnu situaciju.

Emocije su reakcija samo na onaj stimulus koji je ocijenjen kao značajan. (Z.Milivojević)

A evo šta emocije nisu:
Emocije nisu osjeti. Osjeti nastaju nadražavanjem čula, stalno su prisutni i obezbjeđuju neposredni kontakt sa spoljašnjim svijetom i kontrolu unutrašnjeg tjelesnog stanja. Nerazlikovanje osjeta i osjećanja nastaje zbog toga što se i jedno i drugo osjeća, tako da se osjeti javljaju i kao IZOLOVANE POJAVE i kao SASTAVNI DIO OSJEĆANJA (jeza, hladnoća, gađenje, drhtanje, ''okretanje želuca'', lupanje srca...). Poseban razlog zašto neki ljudi ne razlikuju osjete od emocije je zato što je neka emocija neprihvatljiva njihovom svjesnom Ja. Npr. osoba koja vjeruje da samo kukavice i slabići osjećaju strah, može osjećati hladnoću u situaciji u kojoj se, u stvari, plaši. Ovaj mehanizam se u psihologiji zove potiskivanje osjećanja.

Emocije nisu ponašanje. Ako neko poistovjećuju osjećanje i ponašanje, vjeruje npr. da je isto osjećati ljutnju i fizički nekog napasti ili djelovati agresivno. Ovakva uvjerenja dovode do toga da osoba gubi autonomiju i kontrolu u odnosu na ono što osjeća, jer uklanja trenutak ODLUKE koji postoji između svakog osjećanja i načina na koji se ono ispoljava, a naziva se BIRANJE REAKCIJE.

Emocije nisu sudovi o emocijama. Kada nam neko kaže da se oseća „glupo“ on u stvari iznosi svoje mišljenje o onome šta osjeća. Ova osoba najvjerovatnije osjeća stid.
13.11.2018.

Emocionalna pismenost - uvod

Savremeni svijet traži prilagođavanje ubrzanim promjenama, novim izazovima, suočavanje sa društvenim i egzistencijalnim pitanjima. Za uspjeh danas nije dovoljno biti pametan i vrijedan. Savremena istraživanja pokazuju da su društveno uspješni i lično ispunjeni oni pojedinci koji pored navedenih kvaliteta posjeduju emocionalnu pismenost /emocionalnu inteligenciju/ i socijalne vještine.

Svjesnost o sopstvenim osjećanjim i razumijevanje osjećanja drugih, vještine upravljanja svojim emocijama i mogućnosti izgradnje pozitivnih međuljudskih odnosa, neophodni su za kvalitetan život.

Danijel Goleman, autoritet na polju emocionalne inteligencije, navodi da su posljedice emocionalne nepismenosti: povučenost i socijalne problemi; anksioznost i depresija; problemi u mišljenju i koncentraciji; delikventnost i agresivnost.

Emocionalno pismena osoba ne omalovažava ni sebe ni druge, već voli i poštuje sebe i druge i zna da to izrazi u komunikaciji. Njen stil komukacije pretežno je asertivnan, tako da slobodno izražava svoje stavove i uvjeranja, ne ugrožavajući drugoga.
Emocionalno pismena osoba je svjesna i pozitivnih funkcija neprijatnih osećanja. Zbog toga ne izbjegava situacije koje su neprijatne, kao što ne izbjegava ni da opravdano izazove neprijatnost kod drugih.

Tvorac pojma emocionalna pismenost je Klod Stajner (preporuka: knjiga Školovanje srca).
Na našim prostorima izuzetan doprinos širenju emocionalne pismenosti svojim radom daje psihoterapeut dr Zoran Milivojević (preporuka: knjiga Emocije).


08.11.2018.

Strukturisanje vremena

Erik Bern je smatrao da ljudi imaju ''glad za strukturom'' tj. jaku potrebu za izbjegavanjem dosade i strukturisanjem vremena. On je definisao šest načina na koje ljudi strukturišu svoje vrijeme i transakcije s drugima. To su: Povlačenje, Rituali, Rad, Razonode, Igre i Bliskost. Ovaj redosljed nije slučajan. On pokazuje porast intenziteta stroukova (jedinica socijalne pažnje/prepoznavanja). U Povlačenju je intenzitet stroukova najmanji, a u Bliskosti je najveći.

Povlačenje isključuje druge ljude. Može biti fizičko, ali može biti i psihičko ili emocionalno, kada se osoba koja je okružena ljudima povlači u svoja razmišljanja, sjećanja ili u svoje emocije. Povlačenje je korisno jer se tada osoba bavi sama sobom i uređuje svoje tijelo, misli i svoj referentni okvir.
Ako je u pitanju patologija, razlikujemo dvije krajnosti: ili se osoba pretjerano povlači ili se osoba nedovoljno povlači. Pretjerano povlačenje je osobina ljudi koji su socijalno neprilagođeni, ili previše stidljivi (žele kontakt, ali se plaše odbacivanja). Ljudi koji nikako ne mogu da ostanu sami uglavnom imaju problem zbog toga što društvo drugih ljudi doživljavaju kao dokaz prihvaćenosti, a prihvaćenost kao dokaz lične vrijednosti.

Rituali su takve socijalne interakcije u kojima je svim učesnicima unaprijed poznato šta će se desiti. Zbog toga se stroukovi razmenjuju formalno i nemaju poseban intenzitet. Učešće u ritualima donosi osjećanje pripadnosti (npr. bračni ili porodični rituali).
Kada su u pitanju patologije povezane s Ritualima, možemo definisati tri oblika: osoba je pretjerano u ritualima, osoba pretjerano izbjegava rituale i osoba je uključena u patološke rituale. Bježanje od rituala nalazimo kod onih koji su kao djeca ili mladi došli do zaključka da su društveni rituali besmisleni i dosadni, pa samim tim i nepotrebni. Često se kod ovih ljudi može naći prenaglašeni individualizam, koji je posljedica njihovog distanciranja od uže socijalne sredine.

Rad je aktivnost koja je usmjerena ka tačno definisanom cilju, a podrazumijeva i određeni napor. Osoba može pretjerano raditi („radoholičar”), potpuno izbjegavati rad i može biti uključena u ne OK rad.

Razonode su lagane zabave čiji je cilj da ljudima koji nisu bliski bude prijatno u međusobnoj komunikaciji. Tipična razonoda je ćaskanje između ljudi koji su se tek upoznali i pričaju o neobaveznim temama. Glavni cilj ćaskanja je da nam ne bude neprijatno, a tek sporedni je da bude prijatno. Razvijanje sposobnosti ćaskanja spada u važnu socijalnu vještinu.
Postoje ljudi koji su previše angažovani u razonodama, oni koji izbegavaju razonode i oni koji se angažuju u ne OK razonodama. Ne OK razonoda je povezana s nečim što je ili protivzakonito ili je na neki drugi način nemoralno (npr. kriminal, odavanje alkoholu ili  drogi). Još je Bern istakao da se brojne Igre igraju kako bi  igrač kasnije mogao da u svom socijalnom krugu prepričava Igru pretvarajući je u razonodu, čime dobija dodatne stroukove (socijalna dobiti od igre).

Igrama, kao jednim od načina da se strukturiše vrijeme, posvetili smo nekoliko postova na ovom blogu. Podsjetićemo, postoje dvije vrste Igara: svjesne igre ili manipulacije i nesvjesne Igre. Dok je u svjesnim igrama osoba svjesna da zbog određene dobiti igra igru s drugima, u nesvjesnim Igrama osoba ima utisak da joj se Igra događa, da je ona marioneta s kojom se igraju drugi ljudi ili sama sudbina.

Bliskost, prisnost i intimnost su sinonimi. Sposobnost ili kapacitet za bliskost je jedan od tri osnovna elementa čovjekove autonomije (pored svjesnosti i spontanosti).
Bliskost je posebna vrsta trajnog odnosa koja se razvija između pojedinih ljudi. Odnos bliskosti je opredmećenje Ja+, Ti+ pozicije. Za odnos bliskosti potrebno je međusobno poznavanje, prihvatanje, poštovanje, iskrenost, saosjećajnost, odanost, itd. Imajući to u vidu, ne čudi da je ljudski kapacitet za bliskost (i ljubav) relativno mali. Ne možemo biti bliski na kvalitetan način sa velikim brojem osoba.
Kod nekih ljudi postoji nesposobnost za bliskost, a kod nekih pretjerivanje u bliskosti.
Bern je smatrao da mnogi ljudi imaju stah od bliskosti i da zbog toga igraju različite Igre. Iza straha od bliskosti uglavnom stoji stah da se ne vrijedi dovoljno i da se zbog toga ne zaslužuje ljubav. Ovi ljudi kao djeca nisu imali iskustvo da su voljeni takvi kakvi su, već im je ljubav uslovljavana. Zato, kada osjete da su previše bliski, počinju da igraju različite Igre, čiji je cilj da se poveća distanca prema drugome ili potpuno prekine odnos. Interesantno je da postoji i patologija „viška” bliskosti. Radi se o odraslim ljudima koji teže konstantom bliskom odnosu s drugom osobom. Ovde je reč o patološkoj simbiozi (o kojoj smo takođe pisali).
06.11.2018.

Prisilne motivacije

Roditelji (i drugi autoriteti) verbalno i neverbalno, svjesno i nesvjesno, djeci upućuju poruke koje će postati dio njihovog životnog skripta.
Iako nisu sve poruke destruktivne, u njima se krije mnogo zabrana, kojim se uskraćuju neka lična prava svakog ljudskog bića.
Razlog za upućivanje destruktivnih poruka (zabrana) može biti neznanje, zabluda samog roditelja, iracionalnost, razne vaspitne manipulacije i ''dobra namjera''. (Vidjeti post od 14.9.2018).

Ako se osoba npr. identifikovala sa zabranamom na važnost i vrijednost: ''Ti ne vrijediš'' ili ''Ne vrijediš dovoljno'' i prisilnom motivacijom „Vrijedićeš ako...'', tada ona razmišlja na sljedeći način: Ja ne vrijedim, ali ako budem ... uspješnija u školi, mršavijia, najbolja u poslu i slično... ja ću vrijediti i zaslužiću ljubav.
Zbog toga osoba pokazuje prisilnu motivaciju, odnosno, ona mora da bude nešto drugo, bolje, uspješnije, a ukoliko ne uspije, tada vjeruje da je manje vrijedna ili čak bezvrijedna, ili da treba da umre.

Prisilne motivacije (u TA literaturi: drajveri) su poruke kojim se ekstremno uslovljavaju osnovna ljudska prava. To su DISFUNKCIONALNI NAČINI DA SE ZABRANA IZBJEGNE. 

Da bi bila voljena i prihvaćena osoba ''mora da'':
bude savršena,
bude jaka,
da ugađa drugima/ugađa sebi,
da naporno radi,
da žuri i bude brza...

Ukoliko smo se u životu složili sa nekom zabranom i prihvatili ideju da je zabranu moguće izbjeći kroz neku od gore navedenih prisilnih motivacija, onda u našem REFERENTNOM OKVIRU postoje ozbiljne greške, koje nas ometaju da kvalitetno živimo i djelujemo u objektivnoj stvarnosti.

30.10.2018.

Redefinisanje i otpisivanje stvarnosti

Da se podsjetimo, prema TA ljudi u ranom djetinjstvu biraju tj. ''pišu'' svoju životnu priču (scenario, skript).

Prilikom odlučivanja o toku životne priče, osoba odgovara na pitanja:
Kakav/a sam ja?
Kakvi su drugi?
Kakav je svijet u kojem živim? ili
Šta je u životu važno?

Ta ''ispisana'' priča može se malo promijeniti ili iskriviti tokom adolescentnog doba, ali osnovni zaključci doneseni u ranom djetinjstvu ostaju za cijeli život.

Iako se svoje nesvjesne životne priče/scenarija ljudi ne sjećaju kada odrastu, oni se nje  dosljedno drže tokom čitavog života, kako bi dokazali da su u pravu. Zato ljudi iskrivljuju stvarnost, kako bi je prilagodili sopstvenom viđenju. To se naziva redefinisanje.

Jedan od načina iskrivljenja stvarnosti i svijeta je nesvjesno, nenamjerno selektivno ignorisanje informacija koje se ne uklapaju u životni skript, što se u TA naziva diskaunting (otpisivanje).

Npr. osoba koja vjeruje da ne vrijedi dovoljno otpisivaće svoje zasluge za uspjehe koje ostvari, pripisujući to srećnim okolnostima ili će redefinisati stvarnost tako što neće uživati u trenutnom uspjehu i onome šta joj to donosi, nego će razviti anksioznost zbog budućih izazova.
22.10.2018.

Kongruentna i nekongruentna komunikacija

Kada govorimo o komunikaciji, obično vršimo podjelu na verbalnu i neverbalnu.
Ako bismo bili konkretniji, postoji nekoliko izlaznih kanala komunikacije kroz koje ''izlaze'' poruke:
- tekst,
- glas,
- facijalna ekspresija (mimika),
- pokreti i
- položaj tijela (držanje).

Od navedenog, samo tekst je verbalni kanal jer putem riječi prenosi poruku. Glas, iako se koristi za verbalno izražavanje, ipak prenosi neverbalne informacije (npr. visina, jačina, boja glasa u određenim situacijama), na osnovu čega možemo zaključiti o emocionalnom stanju neke osobe. Glas može biti siguran, nesiguran, plačan, uplašen, zabrinut... a to su poruke koje dobijamo na neverbalnom nivou.
Dok se tekst odnosi na ono što osoba govori, glas se odnosi na ono kako osoba govori.

Mimika, pokreti i držanje tijela takođe kazuju o onome ko govori.
Kada komuniciramo, mi na svjesnom ali i nesvjesnom nivou uočavamo i zaključijemo da li je osoba sigurna i u saglasnosti s onim o čemu govori.

Kada kroz sve kanale izlazi ista poruka, kažemo da osoba kongruentno komunicira, tj. da je komunikacija kongruenta (ne ostavlja mjesta bilo kakvoj sumnji i zapitanosti).

Ako u toku komunikacije primijetimo da osoba šalje više od jedne poruke, tj. da poruka nije usklađena u svim kanalima, tada kažemo da je komunikacija inkongruentna.
Ponekad poruka koja je inkongruentna može poticati i iz jednog kanala, npr. osoba se smješka  a ima tužan izraz lica. Nekongruentne poruke pokazuju da unutar pošiljaoca postoji konflikt ili neusklađenost.

Obično ljudi intuitivno znaju kad je neka poruka nekongruentna i tada se javlja sumnja, dok kongruentne poruke imaju moć i ljudi su spremni da takvim porukama kao i ljudima koji ih emituju, daju svoje povjerenje.

Upravo je kongruentnost tajna onih ljudi koji djeluju uvjerljivo i pouzdano.


15.10.2018.

Simbioza

Simbioza u psihološkom smislu je povezanost dvije osobe (u porodici može biti i više od dvije) takve vrste da osobe vjeruju kako ne mogu preživjeti jedna bez druge.

Granice ličnosti se brišu i spajaju u jednu zajedničku ličnost sa istim stavovima i uvjerenjima. Ovakva vrsta veze može da se ostvari među prijateljima, emotivnim partnerima, braćom i sestrama, a često između roditelja i djece, tj. unutar porodice.

Postoji normalna simbioza, a javlja se u slučaju ako je jedna osoba potpuno ili djelimično nesposobna za samostalan život i opstanak (npr. djeca dok su mala ili osobe koje su zbog bolesti zavisne od drugih).

Svaka simbioza ostvarena između dvije osobe koje su sposobne za samostalan život je patološka.
U našem društvu je sve  naglašenija pojava odgođenog odrastanja, gdje se djeca ne odvajaju od roditelja ni u 30tim godinama. Iako su ekonomski i društveni faktori doprinijeli tome, u osnovi ipak postoji simbioza na psihološkom, emotivnom i mentalnom nivou.

Cilj odrastanja jeste postizanje odraslosti. Osoba je odrasla u psihološkom smislu onda kad je sposobna za samostalan život, odgovorna za svoj život i svoje odluke. To je individualan proces za svakog pojedinca. Društvena norma propisuje da je to sa napunjenih 18 godina, što se smatra punoljetstvom i sticanjem nekih odraslih odgovornosti (kao što je pravo glasa ili donošenje važnih odluka bez saglasnosti roditelja). Međutim, realnost je da neki pojedinci ne postignu psihološku odraslost ni sa 30 godina...

Dok su djeca mala, simbioza sa majkom (roditeljima, primarnim starateljima) je sasvim normalna, opravdana i potrebna za opstanak. Kako dijete raste, veza bi trebalo da postaje sve labavija i da se jasno formira granica nove ličnosti. Međutim, nekada se uspostavljene veze ne raskidaju. Roditelji, prezaštićujući ili oni koji previše kontrolišu, ne dozvoljavaju djetetu da ''ode'' tj. da se osamostali. Ovdje se ne misli samo na ostajanje u istoj zajednici, često će ovaj odnos biti nastavljen i kad roditelji i djeca više ne žive zajedno. Kod djece koja su odrasla u simbiotskom odnosu  s roditeljima, često se razvija pasivno-zavisna struktura ličnosti, koja bira da i u novim odnosima ostvari isti stepen simbioze (najčešće u emotivnim vezama).

Za naše društvo je karakteristična i pojava inverzne simbioze. To je pojava u kojoj roditelj/i  svjesno ili nesvjesno očekuju od svoje odrasle djece da im ostanu lojalni i da brinu o njima do starosti, zanemarujući svoju sekundarnu porodicu (partnera i djecu). Glavna strategija je emocionalna ucjena, izazivanjem osjećanja krivice, dužnosti i zahvalnosti. Neki roditelji ovo rade svjesno i namjerno, a neki nisu svjesni svojih suptilnih poziva na inverznu simbiozu.
Osobe, koje su odrasle u simbiozi i inverznoj simbiozi, često nisu u stanju da ostvare kvalitetnu emotivnu vezu s partnerom jer su pretjerano vezane za svoje roditelje.
12.10.2018.

Dramski trougao u porodici

Ako partneri žive uloge u Karpmanovom dramskom trouglu (Spasilac - Progonilac - Žrtva) sigurno će u njega ''uvući''  i svoju djecu.
To nije nešto što roditelji namjerno rade.
Oni vjeruju da tako štite i pomažu djeci. A istina je zapravo da će se djeca koja su spasavana (tj. prezaštićena) kao i ona koja su proganjana (kritikovana) razviti u osobe s manjkom samopouzdanja, nemogućnošću donošenja odluka i pravljenja vlastitih izbora.

Lako će dijete iz uloge Žrtve kasnije preći u uloge Progonioca ili Spasioca. I krug se tako nastavlja... U porodici nema istinske ljubavi, sklada, razumijevanja i međusobne podrške. Radi se o želji za kontrolom, dominaciji, manipuliše se osjećajima sažaljenja i samosažaljenja.

Iz ovakvih odnosa mogu se razviti i neki negativni obrasci vezivanja, kao što je npr. psihološka i emocionalna simbioza (o tome u sljedećem postu).


Stariji postovi

TAteorija
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
914

Powered by Blogger.ba