TAteorija

Ovdje možete čitati o psihologiji, književnosti, jeziku, komunikaciji, obrazovanju...


30.10.2018.

Redefinisanje i otpisivanje stvarnosti

Da se podsjetimo, prema TA ljudi u ranom djetinjstvu biraju tj. ''pišu'' svoju životnu priču (scenario, skript).

Prilikom odlučivanja o toku životne priče, osoba odgovara na pitanja:
Kakav/a sam ja?
Kakvi su drugi?
Kakav je svijet u kojem živim? ili
Šta je u životu važno?

Ta ''ispisana'' priča može se malo promijeniti ili iskriviti tokom adolescentnog doba, ali osnovni zaključci doneseni u ranom djetinjstvu ostaju za cijeli život.

Iako se svoje nesvjesne životne priče/scenarija ljudi ne sjećaju kada odrastu, oni se nje  dosljedno drže tokom čitavog života, kako bi dokazali da su u pravu. Zato ljudi iskrivljuju stvarnost, kako bi je prilagodili sopstvenom viđenju. To se naziva redefinisanje.

Jedan od načina iskrivljenja stvarnosti i svijeta je nesvjesno, nenamjerno selektivno ignorisanje informacija koje se ne uklapaju u životni skript, što se u TA naziva diskaunting (otpisivanje).

Npr. osoba koja vjeruje da ne vrijedi dovoljno otpisivaće svoje zasluge za uspjehe koje ostvari, pripisujući to srećnim okolnostima ili će redefinisati stvarnost tako što neće užuvati u trenutnom uspjehu i onome šta joj to donosi, nego će razviti anksioznost zbog budućih izazova.
22.10.2018.

Kongruentna i nekongruentna komunikacija

Kada govorimo o komunikaciji, obično vršimo podjelu na verbalnu i neverbalnu.
Ako bismo bili konkretniji, postoji nekoliko izlaznih kanala komunikacije kroz koje ''izlaze'' poruke:
- tekst,
- glas,
- facijalna ekspresija (mimika),
- pokreti i
- položaj tijela (držanje).

Od navedenog, samo tekst je verbalni kanal jer putem riječi prenosi poruku. Glas, iako se koristi za verbalno izražavanje, ipak prenosi neverbalne informacije (npr. visina, jačina, boja glasa u određenim situacijama), na osnovu čega možemo zaključiti o emocionalnom stanju neke osobe. Glas može biti siguran, nesiguran, plačan, uplašen, zabrinut... a to su poruke koje dobijamo na neverbalnom nivou.
Dok se tekst odnosi na ono što osoba govori, glas se odnosi na ono kako osoba govori.

Mimika, pokreti i držanje tijela takođe kazuju o onome ko govori.
Kada komuniciramo, mi na svjesnom ali i nesvjesnom nivou uočavamo i zaključijemo da li je osoba sigurna i u saglasnosti s onim o čemu govori.

Kada kroz sve kanale izlazi ista poruka, kažemo da osoba kongruentno komunicira, tj. da je komunikacija kongruenta (ne ostavlja mjesta bilo kakvoj sumnji i zapitanosti).

Ako u toku komunikacije primijetimo da osoba šalje više od jedne poruke, tj. da poruka nije usklađena u svim kanalima, tada kažemo da je komunikacija inkongruentna.
Ponekad poruka koja je inkongruentna može poticati i iz jednog kanala, npr. osoba se smješka  a ima tužan izraz lica. Nekongruentne poruke pokazuju da unutar pošiljaoca postoji konflikt ili neusklađenost.

Obično ljudi intuitivno znaju kad je neka poruka nekongruentna i tada se javlja sumnja, dok kongruentne poruke imaju moć i ljudi su spremni da takvim porukama kao i ljudima koji ih emituju, daju svoje povjerenje.

Upravo je kongruentnost tajna onih ljudi koji djeluju uvjerljivo i pouzdano.


15.10.2018.

Simbioza

Simbioza u psihološkom smislu je povezanost dvije osobe (u porodici može biti i više od dvije) takve vrste da osobe vjeruju kako ne mogu preživjeti jedna bez druge.

Granice ličnosti se brišu i spajaju u jednu zajedničku ličnost sa istim stavovima i uvjerenjima. Ovakva vrsta veze može da se ostvari među prijateljima, emotivnim partnerima, braćom i sestrama, a često između roditelja i djece, tj. unutar porodice.

Postoji normalna simbioza, a javlja se u slučaju ako je jedna osoba potpuno ili djelimično nesposobna za samostalan život i opstanak (npr. djeca dok su mala ili osobe koje su zbog bolesti zavisne od drugih).

Svaka simbioza ostvarena između dvije osobe koje su sposobne za samostalan život je patološka.
U našem društvu je sve  naglašenija pojava odgođenog odrastanja, gdje se djeca ne odvajaju od roditelja ni u 30tim godinama. Iako su ekonomski i društveni faktori doprinijeli tome, u osnovi ipak postoji simbioza na psihološkom, emotivnom i mentalnom nivou.

Cilj odrastanja jeste postizanje odraslosti. Osoba je odrasla u psihološkom smislu onda kad je sposobna za samostalan život, odgovorna za svoj život i svoje odluke. To je individualan proces za svakog pojedinca. Društvena norma propisuje da je to sa napunjenih 18 godina, što se smatra punoljetstvom i sticanjem nekih odraslih odgovornosti (kao što je pravo glasa ili donošenje važnih odluka bez saglasnosti roditelja). Međutim, realnost je da neki pojedinci ne postignu psihološku odraslost ni sa 30 godina...

Dok su djeca mala, simbioza sa majkom (roditeljima, primarnim starateljima) je sasvim normalna, opravdana i potrebna za opstanak. Kako dijete raste, veza bi trebalo da postaje sve labavija i da se jasno formira granica nove ličnosti. Međutim, nekada se uspostavljene veze ne raskidaju. Roditelji, prezaštićujući ili oni koji previše kontrolišu, ne dozvoljavaju djetetu da ''ode'' tj. da se osamostali. Ovdje se ne misli samo na ostajanje u istoj zajednici, često će ovaj odnos biti nastavljen i kad roditelji i djeca više ne žive zajedno. Kod djece koja su odrasla u simbiotskom odnosu  s roditeljima, često se razvija pasivno-zavisna struktura ličnosti, koja bira da i u novim odnosima ostvari isti stepen simbioze (najčešće u emotivnim vezama).

Za naše društvo je karakteristična i pojava inverzne simbioze. To je pojava u kojoj roditelj/i  svjesno ili nesvjesno očekuju od svoje odrasle djece da im ostanu lojalni i da brinu o njima do starosti, zanemarujući svoju sekundarnu porodicu (partnera i djecu). Glavna strategija je emocionalna ucjena, izazivanjem osjećanja krivice, dužnosti i zahvalnosti. Neki roditelji ovo rade svjesno i namjerno, a neki nisu svjesni svojih suptilnih poziva na inverznu simbiozu.
Osobe, koje su odrasle u simbiozi i inverznoj simbiozi, često nisu u stanju da ostvare kvalitetnu emotivnu vezu s partnerom jer su pretjerano vezane za svoje roditelje.
12.10.2018.

Dramski trougao u porodici

Ako partneri žive uloge u Karpmanovom dramskom trouglu (Spasilac - Progonilac - Žrtva) sigurno će u njega ''uvući''  i svoju djecu.
To nije nešto što roditelji namjerno rade.
Oni vjeruju da tako štite i pomažu djeci. A istina je zapravo da će se djeca koja su spasavana (tj. prezaštićena) kao i ona koja su proganjana (kritikovana) razviti u osobe s manjkom samopouzdanja, nemogućnošću donošenja odluka i pravljenja vlastitih izbora.

Lako će dijete iz uloge Žrtve kasnije preći u uloge Progonioca ili Spasioca. I krug se tako nastavlja... U porodici nema istinske ljubavi, sklada, razumijevanja i međusobne podrške. Radi se o želji za kontrolom, dominaciji, manipuliše se osjećajima sažaljenja i samosažaljenja.

Iz ovakvih odnosa mogu se razviti i neki negativni obrasci vezivanja, kao što je npr. psihološka i emocionalna simbioza (o tome u sljedećem postu).

10.10.2018.

Dramski trougao i izlazak iz uloga

Dramski trougao u Igrama čine Spasilac, Progonilac i Žrtva.

Spasavanje je čest način ponašanja. Možemo ga prepoznati u pretjeranoj spremnosti da se drugima bude na usluzi.
Ljudi najčešće u Igre ulaze upravo iz uloge Spasioca. To je iz onog dijela našeg bića koje ne zna da kaže NE, kad ne želimo da narušimo sliku o sebi, želimo da ostanemo dobar prijatelj, požrtvovan roditelj, osoba na koju se uvijek može računati.
Lako je preći granicu i preuzeti na sebe odgovornost za drugog, odnosno raditi za nekoga više nego što bismo trebali. Ovu ulogu obično prate uvjerenja: Ja vrijedim samo dok pomažem drugima; Bez moje pomoći drugi (npr. naša djeca) ne bi uspjeli... Uvjereni smo u svoje etikete: Ja sam dobar/a i fin/a, Ja se ne zamjeram drugima...i sl.
Važno je da primijetimo da Spasilac nije isto što i brižan čovjek. Za razliku od Spasioca, brižan čovjek vjeruje u svoju vrijednost i kada ne pomaže drugima, a pomaže u situacijama kada je drugi objektivno nemoćan.
Ako se prepoznajete u ulozi Spasioca, trebali biste da osvijestite da ste vi vrijedna osoba i kad ne pomažete, te da nudeći pomoć realno sposobnim pojedincima otpisujete njihovu moć i kompetencije da sami upravljaju svojim životom. Narodski rečeno, u ulozi Spasioca ''petljate se tamo gdje vam nije mjesto''.

Progonilac kritikuje biće, etiketira, ima superioran stav: Ja sam OK, Ti nisi OK.
U ulozi Progonioca ljudi su zaglavljeni u stalnom okrivljivanju drugih, a oni sami su ljuti i mrzovoljni. Moguća uvjerenja Progonioca su: Drugi su loši i žele da me prevare; ili Drugi sve rade pogrešno, moram da ih ispravljam i kritikujem.
Kao Progonilac napadate druge oduzimajući im neka od njihovih prava, i to često baš one koje ste prethodno spasavali. Naučite da tolerišete neprijatnosti i podsjetite se da ne postoje potpuno dobri i potpuno loši ljudi. Svi smo OK, samo sa različitim životnim iskustvima, pa prema tome i različitim ponašanjem. Nema potrebe da zbog toga bilo koga progonite;))

U ulozi Žrtve otpisujemo svoje sposobnosti da sami donosimo odluke i brinemo o sebi i svom životu. Dozvoljavamo drugima da to rade umjesto nas. Ako smo Žrtva Spasioca i njegove velikodušnosti, može se desiti da se, kada to shvatimo, osjećamo poniženo pa iz uloge Žrtve prelazimo u ulogu Progonioca.
Najčešća uvjerenja Žrtve su: Ja sam dobar, ali to niko ne primjećuje; ili: Ja ne mogu ni na šta da utičem...

Za izlazak iz bilo koje od uloga neophodno je biti svjestan svojih vrijednosti i prava, naučiti tolerisati neprijatnosti i savladati osnove emocionalno pismene komunikacije.

Ako ste shvatili da ste u nekim odnosima bili u nekoj od ovih uloga, dobar početak za promjenu bio bi da se izvinite što ste nekoga progonili/ ili nekome bili nepotreban Spasilac/ ili ako ste  igrali ulogu Žrtve.

09.10.2018.

Dramski trougao u Igrama

Stiven Karpman je tvorac jednog zanimljivog teorijskog modela, koji objašnjava suštinske elemente komunikacije i odonosa.

Fokusirajući se na Igre koje ljudi nesvjesno igraju, Karpman je uočio da postoji obrazac u koji vrlo lako ''upadamo''. Nazvao ga je dramski trougao jer se sastoji od TRI ULOGE: Spasilac, Progonilac i Žrtva. U Igrama se ove uloge mijenjaju, što praktično znači da svako može u nekom trenutku da se nađe u bilo kojoj od tih uloga. Kao i u pravoj drami, i u dramskom trouglu uvijek dođe do dramskog obrta.


Daćemo objašnjenje na primjeru:

Djevojka iz situirane porodice, uspješan student, lijepa, upoznala je mladića koji nije zaposlen i živi sa roditeljima s kojima se ne slaže. Zaljubili su se, započeli vezu, ona ga nagovara ga da upiše fakultetet, a njeni roditelji mu pronalaze dodatni posao da bi mogao da se osamostali. Dobro mu ide, stiče nove prijatelje na fakultetu i na poslu, njih se dvoje vole i planiraju zajednički život... Ali djevojka počinje da sumnja da se on viđa s drugim djevojkama, provjerava mu prijatelje, telefon, sve su češće svađe i ta veza puca. Djevojka je povrijeđena, smatra da je izigrana, da je ispala žrtva mladića koji je nikada nije volio...

U ovom primjeru možemo uočiti da je djevojka u vezu ušla kao Spasilac (realno, mladiću nije potreban spasilac jer je sam odgovoran za svoj život i ima kapacitete da sam donosi odluke). Nakon određenog vremena ona postaje njegov Progonilac, da bi poslije dramskog obrta, kada je mladić raskinuo vezu, postala Žrtva.
Ovdje se ne radi o pravim spasiocima, progoniocima i žrtvama, nego o ulogama koje su u određenom momentu uzete. U dramskom trouglu igrači su nesvjesni svojih obrazaca ponašanja, kreću se po ulogama i uvijek su iznenađeni kada se nađu u drugoj/suprotnoj ulozi.
Psihološka dobit svake Igre je potvrda nekog skriptnog uvjerenja. U ovom slučaju djevojka je potvrdila nesvjesno uvjerenje da nije vrijedna ljubavi.


Pokušajte na svakodnevnom nivou posmatrati i analizirati sebe i ljude oko sebe; da li lako ulazite u uloge?

Kad vam neko zatraži savjet, ulazite li u ulogu Spasioca, a možda pretjerate sa savjetima pa postanete Progonilac? Ako vas drugi ne posluša, osjećate li se kao Žrtva?

Ne brinite, iz uloga se može izaći, ali ih je neophodno prvo uvidjet i priznatii.


05.10.2018.

Psihološke Igre

Jedan od ključnih koncepata transakcione analize su Igre.

Za razliku od svakodnevnog života, u kojem pojam igre ima pozitivnu konotaciju, u psihološkom i emocionalnom kontekstu Igre su negativna pojava.

Kultna knjiga Erika Berna Koju Igru igraš opisuje mnoge od Igara koje ljudi ''igraju'' u svakodnevnom životu. Bern kaže da ''Igra podrazumijeva niz transakcija, koje se stalno ponavljaju, sa jasno definisanom psihološkom dobiti.''

Psihološka dobit Igre je potvrda nekog životnog uvjerenja.

Treba razlikovati svjesne i nesvjesne igre. Svjesna igra je zapravo manipulacija i njen cilj je da druga osoba bude iskorištena za neku vlastitu dobit. Onaj koji manipuliše svjestan je cilja koji želi da ostvari.

Nesvjesne Igre su drugačije. Ljudi nisu svjesni da igraju Igru, i to vrlo često istu Igru sa različitim ljudima. Čini im se kao da im se situacije događaju i da su drugi krivi za njih. Nesvjesni cilj ovakvih Igara je da se opravda neko disfunkcionalno skriptno uvjerenje.

Npr. Ako osoba ima nesvjesno uvjerenje da nije vrijedna pažnje i ljubavi, ona će u emotivnim vezama ''tražiti'' potvrdu za to (izazivaće svađe, uhoditi, provjeravati, praviti ljubomorne scene, varati i sl.). Nesvjesni cilj je da druga osoba odustane od nje i ostavi je, što jeste bolno, ali je potvrđeno skriptno uvjerenje. Kako je Igra nesvjesna, osoba će kriviti drugoga: Uvijek naiđem na kretene koji me ne cijene/ne vole/ ne poštuju...

Nesvjesna igra je posljedica unutrašnjeg konflikta u igraču i započinje tako što igrač želi da taj konflikt riješi pozitivno (u gornjem slučaju osoba želi da se uvjeri da je zaista vrijedna pažnje i ljubavi). Međutim, desi se PREOKRET i dokaže se suprotno od  željenog.

Kroz Igre, osoba u komunikaciji s drugima izražava svoja nesvjesna životna uvjerenja.


03.10.2018.

Zašto se plašimo davati i primati pažnju

Podsjetićemo se da smo strouk definisali kao jedinicu socijalne pažnje.
Ljudi su ''gladni'' stroukova jer im je neophodno da budu primijećeni i prihvaćeni. Čak će radije dobijati negativne stroukove nego da u potpunosti ostanu bez njih.
Mi smo socijalna bića i veliki dio našeg identiteta razvija se kroz odnose s drugima.

Međutim, odnosi i komunikacija nisu jednostavni. Važno je kako u procesu komunikacije doživljavamo sami sebe. Često ćemo npr. u sebi čuti glas Kritikujućeg Roditelja, koji nam ''šapuće'' da nismo dovoljno dobri, nismo vrijedni ili glas uplašenog Djeteta koje bi rado da postane nevidljivo... Zato ''ekonomišemo'' pažnjom koju upućujemo i primamo.

Klod Stajner, psihoterapeut i pisac iz oblasti transakcione analize, prepoznao je ovaj fenomen i nazvao ga EKONOMIJA STROUKOVA. Ova životna strategija funkcioniše na principima:

1. Ne daj stroukove koje želiš da daš. (NPR:Nemoj uputiti kompliment, mogao bi biti pogrešno protumačen; ILI: Osjećam se neprijatno kada želim nekoga da pohvalim...)

2. Ne traži stroukove koje želiš. (Šta ako dobijem odgovor koji će me razočarati?)

3. Ne prihvataj stroukove koje želiš. (Odbijanje komplimenata, uz otpisivanje svojih kvaliteta; Lažna skromnost...)

4. Ne odbijaj stroukove koje ne želiš. (Odbijamo pohvale i komplimente jer ne vjerujemo da smo dovoljno vrijedni, a kritike prihvatamo bez preispitivanja...)

5. Ne daj samom sebi stroukove. (Nemamo naviku pohvaliti sebe, nagraditi sebe, njegovati sebe i sl.)

(SLOBODNO ZAMIJENITE POJAM STROUK POJMOM PAŽNJA, I SHVATIĆETE POENTU)

Nesmetano davanje i primanje stroukova/pažnje čini život ljepšim i ispunjenijim


TAteorija
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
735

Powered by Blogger.ba